Baljić o Tuzla Cityju, Real Madridu, Husiću, Sušiću, Džeki…

  • 8. Oktobra 2019.
  • 538 Pregleda

Kada me Muratović pozvao i predočio mi njihov plan, u prvom trenutku nisam znao kako da postupim, šta da mu odgovorim, pa sam rekao kako je najbolje da sve to prenoći i da onda vidim šta i kako. Sutradan me i nazvao, sa ljudima iz kluba našao sam se nedaleko od Sarajeva kako bismo detaljnije razgovarali i vrlo brzo sam uvidio da se radi o ozbiljnom projektu. Za mene je ovo jedan novi izazov poslije dugo vremena provednog u Turskoj, vidjet ćemo kako će to na kraju sve izgledati”, priča danas 45-godišnji Elvir Baljić na početku razgovora za SportSport.ba.

Pratio je fudbal u BiH, znao je skoro sve o samom klubu i njegovom ‘šefu’ Azmiru Husiću.

“Ligu sam prethodno pratio više rezultatski, ali evidentno je kako je fudbal napredovao i da je tome uveliko doprinijelo i samo skraćenje lige. Što se tiče predsjedika Azmira Husića, po meni su ljudi kao on spas za bh. fudbal. Čovjek ulaže velika sredstva kako bi napravio nešto, odlučan je u tome, i to ne može donijeti nikome loše. Bilo bi dobro kada bi bilo još ljudi poput njega. Kroz razgovor s njim vidio sam kako nije fokusiran isključivo na Premijer ligu, želi da vidi Tuzla City i na evropskoj sceni, ali, naravno, svjestan je kako je za takvo nešto potrebno strpljenje.”

Tuzla City danas je lider u bh. šampionatu, ali u Baljićevom tonu nema euforije ni u tragovima. Dovoljno je oprezan i iskusan.

“Mi sad imamo dosta dobar tim, ali, kako kažu, dobrih fudbalera nikada nije dosta. Ja sam tek došao, trebat će malo vremena da se sa svakim od njih punaosob upoznam, za to će mi dobro doći i ova predstojeća pauza. Mi jesmo vodeći u ligi, međutim euforiji mjesta nema, izgubite koji put i začas ste dolje. Cilj nam je da do kraja polusezone osvojimo što više bodova, a onda bismo na zimu svi u klubu sjeli za stol i vidjeli šta i kako dalje, da li se pojačati dodatno i slično. Sve će zavisiti od rezultata koji ostvarimo.”

Baljićev trenerski put je počeo 2010. godine. Kao igrač imao je priliku da uči od imena kao što su Enrique Del Bosque, Joachim Low, Fatih Terim…

“Fudbaleri obični kada završe karijeru odluče ostati u fudbalu radeći kao direktori ili kao menadžeri, ali mene to nikada nije zanimalo. Cijeli život sam bio na terenu, od bivših trenera uvijek sam nastojao da nešto upijem zamišljajući kako će mi jednog dana to biti od pomoći. Na kraju sam, eto, već skoro deset godina u tim trenerskim vodama i ni u jednom momentu se nisam pokajao. Pokušavam što više znanja koje sam stekao da prenesem na igrače. Kao trener je inače najvažnije da izađete iz kopački, jer ako pokušavate da igračima nametnete kako ste vi bili neka zvijezda i da tako gradite autoritet, to ne može izaći na dobro. Gdje sam igrao, šta sam radio, to je danas manje bitno.”

Najviše je učio od Safeta Sušića. Legendarnom Papetu bio je asistent u reprezentaciji BiH, a potom i u turskim klubovima Alanyjasporu i Akhisarsporu.

“Pomisao da sam svoj trenerski put počeo uz jednu legendu kao što je Safet Sušić čini me ponosnim. U najmlađim danima on mi je bio idol, mada i ne voli kada mu danas to kažem (smijeh). Skoro pet godina smo radili zajedno u reprezentaciji, kasnije smo sarađivali i u Turskoj i danas kada podvučem crtu mogu reći da je to bilo jedno ogromno iskustvo za mene. Sušić je veliki trener, a onda i čovjek.”

Bogate karijere i dana provedenih u Realu danas se prisjeća s nostalgijom. Ipak, za jednim žali.

“Žao mi je što sam prekinuo veze s Realom, što se ne čujem sa svim tim sjajnim fudbalerima koji su u tom periodu bili o klubu. U mladosti sam se trebao drugačije postaviti, održavati te veze, ali to je život, putevi se u međuvremenu raziđu. Da sam danas na vezi sa Zidaneom, mogao bih otići i do Madrida kada imam slobodnog vremena… Ali, svejedno, kada se god negdje sretnem sa nekim od njih to bude srdačan susret u kojem evociramo uspomene. Tako mi je jedne prilike u Turskoj prije utakmice prišao baš Guti, nisam do tada ni znao da je pomoćni trener u Bešiktašu.”

Sa slavnim španskim klubom je stigao i do krova Evrope, no tu mu, kaže, nije bilo najljepše.

“Meni je najljepše bilo u Bursasporu i Fenerbahčeu, to je nezaboravan period. To je nekako bio i start moje uspješne karijere, po prvi put sam tada naučio šta znači biti popularan… Na kraju sam zbog toga i ostao da živim u Turskoj. A Real? Ma, bilo je i tamo lijepo, ali sve te povrede su me slomile.”

U Realovom dresu se Baljić nije mnogo naigrao, nije osjetio ni slast El Clasica.

“E, posebno žalim što nisam igrao protiv Barcelone, a tako malo mi je nedostajalo. Nakon jedne utakmice s Estonijom u kojoj sam postigao četiri pogotka, novinari iz Španije su me neprestalo zvali i hvalili, da bi me, po povratku, dočekala informacija da ću od prve minute igrati u El Clasicu. Pomislio sam, konačno ću ostvariti ono o čemu sam maštao. Trenirao sam kao lud, spremao se za tu utakmicu i onda u petak, dan pred utakmicu, na posljednjih desetak minuta doživim povredu križnih ligamenata. Zamislite kakav peh…”

Period proveden na Santiago Bernabeu obilježile su brojne anegdote. Jedne se nerado prisjeća.

“Nikada se u životu nisam plašio kao kada smo se jedne prilike vraćali avionom s gostovanja. Kakve su to turbulencije bile, avion je išao lijevo, desno i što je najgore cijela ta agonija trajala je više od sat vremena. Užas. Pored mene je sjedio Perica Ognjenović, ni njemu do života nije bilo, ali strah me obuzeo tek kada sam se okrenuo i vidio kako iza mene Raul i Helguera mole su Bogu i – plaču. U tom trenutku meni je u glavi bilo ono najcrnje, pomislio sam odmah na avionsku nesreću koja se bila dogodila Manchester Unitedu. Nedavno kada sam gostovao u jednoj emisiji s Pericom Ognjenovićem, dok su trajale reklame baš me je pitao jesam li zaboravio to.”

Kao dječak je pokazivao veliku ljubav prema muzici. Pjevao je po kafanama i ujedno trenirao fudbal.

“Gurao sam dvije karijere odjednom (smijeh). Kako sam postajao stariji morao sam da se odlučim, ili mikrofon ili lopta i srećom na kraju sam donio ispravnu odluku. Ja sam sa 11-12 godina u jednoj kafani na Ilidži i nastupao, moram priznati da je bilo i bakšiša, fino sam mogao zaraditi, ali onda se jednom pojavio moj tadašnji trener Nenad Starovlah i izvukao me odatle kako bi se posvetio fudbalu. Vidio je da nešto ne štima, da ponekad i kasnim na treninge… Tada mi se i završila muzička karijera.”

U Baljićevom glasu voljeli su uživati Salihamidžić, Bolić, Grujić… Svima je morao pjevati.

“Ko je od igrača najviše volio kada zapjevam? Ma, svi. Nakon što pobijedimo u nekoj utakmici, napravi se obično slavlje i svi u glas: ‘Hajde, Balja, uzimaj mikrofon’. Bio je to jedan lijep period kojeg se i danas rado prisjećam.”

Današnju reprezentaciju koju vodi Prosinečki redovito prati. Strah ga je šta će biti kada se jednog dana povuče kapiten.

“U Ligi nacija je napravljen veliki uspjeh, možda čak i neočekivan, ali u kvalifikacijama nije išlo kako se mislilo. Mi moramo biti objektivni. Sjajna generacija koju smo imali prije četiri-pet godina danas je prošlost, ovo su neki novi igrači i potrebno je vrijeme da sve to dođe na svoje mjesto. Mene je lično najviše strah šta će biti kada jednog dana ode Džeko. Da li će se pojaviti igrač koji će biti barem blizu njega, nemoguće je predvidjeti.”

Upitali smo ga i zamišlja li se jednog dana u ulozi selektora.

“Zašto da ne? To bi mi bila velika čast i zadovoljstvo, ali svjestan sam i kako je preda mnom još mnogo posla… Polako.”

Dok nije preuzeo Tuzla City, o Baljiću se u posljednje vrijeme moglo rijetko šta pročitati.

“Običan sam čovjek, što se kaže. Kada nema tih fudbalskih aktivnosti volim da gledam filmove, da prošetam u nekom parku, da uživam u malim stvarima. Taj smireniji život me opušta. I ja sam naravno kao mlađi volio provode i sve te neke aktivnosti, ali s vremenom se čovjek i toga zasiti i počne da život gleda iz jedne druge perspektive”, bile su Baljićeve riječi na kraju razgovora za SportSport.ba.

(sportsport.ba)

Podjeli: